Mistična privlačnost ili nelagodna tajanstvenost?

„U vodi koja pokriva polja strše rasuti stolovi, kreveti, čamci i razne druge naprave, sklepane na brzu ruku iz nužde i straha od smrti i na njima ljudi i žene s djecom jadikuju prestravljeni bijesom vjetrova koji silovitom snagom kotrljaju ovamo-onamo i unaokolo... Nabujale vode brisat će pred sobom sve prepreke, vrtložeći se oko njih izbijati blatnom pjenom da se, bačene unatrag, ponovo ustreme u visinu.“ Zapisi Leonarda da Vincija iz njegova Manuskripta G kao da opisuju stanje aktualne stvarnosti katastrofalne vremenske nepogode koja je zadesila Zagreb i veći dio Hrvatske.

Caspar David Friedrich, Čovjek nad morem magle, 1818.

Renesansni genij opterećen smrću svoje je kataklizmičke vizije transponirao u crteže izvanredne ljepote u kojima se osjeća silina energije razorne moći prirode. Gledajući dokumentarne fotografije i snimke na TV-ekranima i društvenim mrežama, s apokaliptičnim tamnim oblacima koji brzim kumulativnim kretanjem prave zlokobne vijence nad Zagrebom, čiju stravičnost potencira odbojni huk vjetra, praćen isto tako odbojnim zvukom intenzivnih pljuskova kiše, stvara mi u mislima spontanu asocijaciju na umjetničke slike katastrofa onih poganskih i biblijskih potopa koje u svojoj umjetničkoj imaginativnoj stvarnosti gotovo korespondiraju sa zbiljskim stanjima što ih doživljavamo i proživljavamo ovih dana. Ali umjetnička slika ostaje benigna predodžba u odnosu na stravičnu stvarnosti koja ju je nadahnula. Tragični razmjeri vremenske nepogode s poginulima, ranjenima i unesrećenima, u neutješnim prizorima razorne snage prirode bude u čovjeku iskonski strah. Iako za razliku od srednjovjekovnog čovjeka, koji je slične nepredvidive ćudi razorne prirode pripisivao Božjem gnjevu zbog ljudskih grijeha, suvremeni čovjek teško da će naći takvu vrstu utjehe ili objašnjenja. Iako mu je usko specijalizirana znanost objasnila razloge nastanka atmosferskih procesa, iako ih donekle može predvidjeti i računati na kakvu-takvu sigurnost pod svodom nebeskim, stanja pobješnjele prirode i nemoć da im se odupre čine ga ne samo inferiornim nego i bespomoćnim bićem zarobljenim dubokim strahom u svijetu u kojem živi. Tragični primjeri Zagreba i Petrinje koji su stradali u nedavnom razornom potresu podsjetit će nas na problem s kojim je suočen suvremeni čovjek, problem egzistencijalne naravi u suštinskom smislu riječi.

Egzistirati znači i koegzistirati s prirodom, s njezinim dobrima kojima se ostvaruje ono što je Erich Fromm nazvao „čovjekovim blagostanjem“. Naravno iluzorno je danas čeznuti za zlatnim dobom, ali je uputno zapitati se koliko čovjek u svojoj ambicioznoj ekspanzivnoj moći daje sebi ulogu onoga koji bi se htio dokazati kao gospodar svijeta. Vlasnik prirode.

Je li ,,filozof razvrata“ Marquis de Sade bio u pravu kad je tvrdio da je priroda po sebi zlo, i da je svojim nemilosrdnim zakonima uperena protiv čovjeka i njegova bića? Koliko je to daleko od misli drugoga velikog Francuza, apologeta prirode, Jeana Jacquesa Rousseaua: ,,U čemu sam uživao kad sam bio sam?“ pita se slavni filozof prosvjetiteljstva. ,,U sebi i u čitavom svemiru u svemu što jest i što može biti. U svemu što je lijepo u fizičkom svijetu i zamislivo u svijetu uma. Skupljao sam oko sebe sve što je moglo goditi mom srcu... Volio sam se u mašti izgubiti prostorom.“

Između te dvije krajnosti u mišljenjima, kao simbolička slika te podijeljenosti i općenito čovjekova položaja u prirodi i odnosa prema njoj, javila mi se u sjećanju slika Čovjek nad morem magle njemačkoga romantičarskog slikara Caspara Davida Friedricha (1774–1840). Majstor krajolika, čiju je umjetnost karakteriziralo ono što se označava sintagmom ,,romantični panteizam“, prikazuje predjele u njihovoj mističnoj privlačnosti ili nelagodnoj tajanstvenosti. Čovjekova prisutnost u takvu ambijentu pobuđuje u promatrača slike ambivalentne osjećaje. Na jednom od istaknutih vrhova stjenovitog alpskog pejzaža stoji čovjek  u crnom odijelu. Impresivni pejzaž koji se pruža pred osamljenom figurom, način na koji su naslikani (slika je nazvana Lutalica nad morem magle), navodi nas da u prvi mah tog neznanca doživimo kao moćna vladara nad pokorenom prirodom. Istodobno se ljudska prilika prikazana s leđa doima sićušnom, neznatnom pred tajnom nepregledne širine zemlje i beskrajne daljine neba. Nije li u stanovitom smislu čovjek pred prirodom istovremeno i pred samim sobom? Ne daje li mu priroda neposrednu sliku o njegovoj ranjivosti i prolaznosti ili ga s druge strane izaziva da se kroteći je potvrđuje upravo u njoj kao neupitan vladar. Hoće li budući čovjek ostvariti u potpunosti ambiciju da dosegne sebe razvijanjem umjetne inteligencije, tog surogata prirode ljudskog bića? Hoće li dakle taj budući elektronski intelektualni monstrum atrofirane emocije moći opstati u vlastitoj samodovoljnosti? Ipak, čini se da u svojoj stvaralačkoj ambiciji čovjek neće moći izmisliti prirodu po svojoj mjeri, nego će ga ona, priroda, uvijek moći podsjetiti da je prolazan i smrtan u njezinim vječnim mijenama koje se događaju u veličanstvenoj i ravnodušnoj tajni svemira.